Utjecaj poljoprivredne tehnologije na okoliš i sigurnost hrane

Impact of Agricultural Technology on the Environment and Food Safety

Matijan Jošt
Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, Hrvatska

Sažetak

Oduvijek je ljudska rasa bila nemoćna da plodno tlo prihvati kao blagoslov. Naši su ga preci, isto kao i mi danas, prihvaćali kao rođenjem stečeno pravo. Naša generacija je to pravo prodala da bi riješila trenutnu glad za jeftinom hranom. No danas još mnogi od nas ne razumiju da je cijena ustvari bila ekstremno visoka.

Imajući na umu samo posljednju biotehnološku revoluciju (genetičko inženjerstvo), opisano je bahato ponašanje najbogatijeg dijela ljudskoga društva. U radu su posebno naglašene dvije bitne činjenice:

1)   Oplemenjivanje bilja uz pomoć genetičkog inženjerstva nema znanstvene temelje: a) sva važnija gospodarska svojstva poljoprivrednog bilja kontrolirana su s više gena - poligeno nasljeđivanje. b) Druga značajna svojstva kontrolirana su serijom multiplih alela. Kad su u pitanju samo ova dva navedena slučaja, genetičko inženjerstvo danas nema alate da rukuje genima na zadovoljavajući način. c) Nakon sekvencioniranja humanog genoma, postalo je jasno da prema “Centralnoj dogmi molekularne biologije” nemamo ni dovoljno gena za kontrolu produkcije svih bjelančevina ljudskog tijela, pa shodno tome niti biljke.

2) Sjeme je prva karika u hranidbenom lancu. Tko nadzire tržište sjemenom, nadzire hranidbeni lanac i društvo. To je važno znati kako bi se razumjelo socijalno ponašanje multinacionalnih korporacija. Krijući se iza autoriteta znanosti, samo nekoliko multinacionalnih korporacija, željelo bi kontrolom proizvodnje sjemena i hranidbenog lanca, zadobiti kontrolu nad cijelim svijetom. Takvo ponašanje manjine uzrokovati će velike socijalne i bioetičke probleme u društvu.

Opisan je otpor i borba Europske Unije i Hrvatske, na slobodu i pravo da odbije uzgoj GMO i uzgaja konvencionalne i ekološke usjeve.

Summary

Human race has always had trouble seeing fertile soils as a blessing. Our grandparents, as well as we today, accepted it as a privilege from birth. We have sold it for what meets our immediate hunger: cheap food. In fact, the price was extremely high, but most of us do not understand this.

Having in mind only the latest biotech revolution (genetic engineering), arrogant behaviour of the richest part of our society is described. In the paper the two points are stressed:

1) Plant breeding by genetic engineering has not scientific bacground. Just a few examples: a) all economically important plant characters are under poligenic control, and b) multiple allels often  control only one plant character. Today, genetic engineering has no tools to manipulate the genes and to control just the two mentioned cases. c) After sequencing of a human genome was completed, it was obvious that we  have far fewer genes than we need, if  the “central dogma of molecular biology” is still valid.

2) Seed is the first link in the food chain. Who controls the seed market, also controls the food chain and society. It is important to know this if we want to understand social behaviour of multinational corporations. By controlling seed production and food chain, just a few multinational corporations would like to earn control over the whole world. Such a behaviour of minority is going to cause a lot of big social and bioethic problems.

The resistance of the European Union, including Croatia, for freedom to grow conventional and organic food is described. 

Every nation that fell did so not only because of political reasons
but because their agriculture policies failed! Does history repeat itself?
 N. Paul Branden, Tulare, 2002.

Od prvih trenutaka u školskoj klupi pa do kraja života čovjek je izložen obrazovnim klišejima sporne vrijednosti. Nažalost, poštujući autoritet učitelja, čovjek tim klišejima vjeruje, pa obično ne provjerava njihovu ispravnost. Uzmimo kao primjer: učili su nas tako, da je prvi čovjekov civilizacijski korak prijelaz od lova i sakupljanja plodova ka zemljoradnji. Stvorivši prvo primitivno pomagalo od drva i kamena, prvo ratilo, naš je predak počeo mijenjati svoj okoliš. Razvoj pluga tekao je usporedno s razvojem civilizacije. Johan Deere 1837. počinje proizvoditi višebrazdni čelični plug potezan konjima. Sredinom 19. stoljeća Britanci vuku plugove parnim strojem, a već oko 1930. preko milijun benzinskih traktora povlači to ratilo širom Amerike. Plug je desetak tisuća godina bio simbol civilizacijskog napretka čovjeka. Zahvaljujući znanstvenom 'razvoju', od tada do danas snaga i učinkovitost alata koje čovjek koristi u obradi tla vrtoglavo je uvećana. Ljudsko društvo je na to ponosno, a tek malobrojni pojedinci postaju svjestni da si ljudski rod 'pili granu na kojoj sjedi'. Čovjek, opijen uspjehom i moći koju je 'razvojem' stekao postaje samozadovoljan, umišljen, te se nemalo začudi kad pročita: “Plug je čovječanstvu nanio više štete nego sablja.”[11]

Ne svjedoči li o tome povijest Mezopotamije – kolijevke ljudskog roda? Kulture Babilona, Sumera i Asirije nastale su na plodnim poljima između rijeka Eufrata i Tigrisa. Tijekom tri tisućljeća ta su tla uništena prekomjernim navodnjavanjem (salinizacija tla). Erozija tla i dezertifikacija prate ljudski rod preko Palestine, Grčke, jadranskih otoka i apeninskog poluotoka.[6] Feničani, Grci, Kartažani i Rimljani, nakon što su osiromašili vlastito tlo, bili su prisiljeni stvarati udaljene kolonije.

Degradacija okoliša uzrokovana poljoprivrednim aktivnostima čovjeka imala je daleko veće značenje za propast starih civilizacija od Mezopotamije do Mezoamerike, no što se prvotno mislilo.[21] Ako bolje pogledamo povijest vidjet ćemo da je propast svake civilizacije uvjetovana ne samo političkim razlozima, već i promašajima i propašću poljoprivredne politike.[3]

Danas, industrijska poljoprivreda orijentirana ka profitu kao jedinom načelu ima katastrofalne posljedice. Steven Blank, ekonomist s Kalifornijskog sveučilišta u svojoj knjizi  “The End of Agriculture in the American Portfolio” predviđa vrijeme u ne tako dalekoj budućnosti, kada će SAD, danas najveći izvoznik hrane, uvoziti gotovo sve poljoprivredne proizvode iz drugih, manje razvijenih zemalja.

Pojam evolucije zamjenjuje pojmom revolucije, pa tako u novije vrijeme u poljoprivredi imamo “zelenu revoluciju” (Norman Bourlag - Nobelova nagrada za mir 1970.)[18] a sada je u tijeku najnovija “biotehnološka revolucija”. Genetičko inženjerstvo sjemena bez sumnje je najradikalnija transformacija u proizvodnji hrane od prvih početaka poljoprivrede pred više od 10 tisuća godina pa do danas.

Obje nabrojene 'revolucije' pokazale su svoje, za krupni kapital pozitivne učinke, ali istovremeno i brojne negativne učinke širokih razmjera. Zbog obilja primjera, ovdje ću se zadržati samo na primjerima posljednje, biotehnološke revolucije i ukazati samo na dvije bitne, fatalne činjenice:

1. odsustvo znanstvenog temelja 
2. uski interes moćnog kapitala.
 

1. Oplemenjivanje bilja genetičkim inženjerstvom nema znanstvenu podlogu

Dali zbog nedostatka cjelovitog (holističkog) pristupa, ili nekog drugog razloga (služenje uskim interesima moćnog kapitala), pobornici molekularne biologije ne žele priznati da poboljšanje gospodarskih vrijednosti biljnih vrsta pomoću genetičkog inženjerstva nema zdrave znanstvene temelje. Navesti ću samo dvije bitne zamjerke iz dvaju različitih područja znanosti:

a) Oplemenjivanje bilja – je multidisciplinarna grana znanosti, koja se temelji prvenstveno na genetici, pa potom na morfologiji i anatomiji, fiziologiji, fitopatologiji, nutricionistici, tehnologiji prerade i td. Dakle, radi se o cijelom skupu znanstvenih disciplina, pa nije čudno da se oplemenjivači bilja u svom radu najčešće specijaliziraju samo za jednu, ili manji broj, gospodarski značajnih vrsta, npr. pšenicu, suncokret, šećernu repu, vinovu lozu itd., jer u protivnom nisu u stanju savladati tako opsežnu materiju. Danas bi i svakom studentu agronomije trebalo biti znano, da su sva značajnija gospodarska svojstva kulturnog bilja (n.p. visina uroda) kontrolirana s više gena – poligeno nasljeđivanje. Danas poznate i u genetičkom inženjerstvu primjenjivane metode horizontalnog prijenosa gena između različitih vrsta živih bića mogu ciljano prenijeti samo jedan gen, dakle ne mogu poslužiti za značajno poboljšanje važnih gospodarskih svojstava neke biljne vrste, pa stoga, genetičko inženjerstvo teoretski ne daje mogućnost bitnog poboljšanja važnih gospodarskih svojstava. Kao potvrda ove tvrdnje neka nam posluže rezultati 8200 pokusa provedenih 1998. na američkim univerzitetima.[1] Višegodišnje ispitivanje RR-soje i GM kukuruza – nije dalo niti jedan primjer uvećane rodnosti, a rodnost RR-soje umanjena u prosjeku za 6,7 %.[17]

Istovremeno, neka druga važna svojstva biljke kontrolirana su cijelom serijom gena – multipli aleli. Ovdje je u pitanju samo jedan lokus, ili manji broj lokusa na različitim kromosomima, na kojem/kojima postoji samo jedan alel iz multiple serije. Kao primjer navesti ću  nasljeđivanje otpornosti pšenice prema pepelnici (Erysiphe graminis f.sp. tritici). Danas je poznato preko 40 gena iz multiple serije (Pm1, Pm2…..), a svakim se danom otkrivaju novi Pm geni.[20] Kako je pojava bolesti ustvari interakcija gena domaćina (biljke) i  patogena (gljivice), otpornost biljke je uglavnom kratkotrajna - do nekoliko godina, jer se u patogena, zahvaljujući mutacijama, s vremenom javljaju novi agresivni patotipovi. Dakle, i ovdje vrijedi ista napomena: genetičko inženjerstvo ne daje mogućnost bitnog i dugotrajnog poboljšanja značajnih gospodarskih svojstava. Sjetimo se mudrog zapažanja pjesnika Petra Preradovića: “Stalna na tom svijetu samo mijena jest.”

Kao potvrda ove tvrdnje neka nam posluže rezultati laboratorijskih ispitivanja i poljskih opažanja kineskih znanstvenika, koji su pokazali da je već nakon 17 generacija štetnik postaje otporniji na rekombinantni Bt-toksin, pa se osjetljivost genetički modificiranog Bt-pamuka uvećava za trideset posto. Na osnovu tih nalaza pretpostavlja se da će nakon osam godina Bt-pamuk potpuno izgubiti otpornost na ovog ekonomski važnog štetnika. Zbog mutacija pamukove pipe, nakon tri do četiri generacije uzgoja, osjetljivost pamuka je toliko uvećana, da je danas već neophodno tijekom vegetacije i do tri puta kemijski štititi usjev.[28]

Ovdje su navedena samo dva, genetičarima dobro poznata mehanizma nasljeđivanja – poligeno nasljeđivanje i multipli aleli, koji u potpunosti obezvrijeđuju efikasnost genetičkih inženjera.

b) Molekularna biologija – grana je znanosti koja je dala poticaj da se konvencionalnoj genetici pristupi na drugi način. To je područje znanosti na kojem se temelji ideja genetičkog inženjerstva, pa je stoga još značajniji propust koji se desio znanstvenicima – specijalistima ove grane znanosti.

Projekt sekvencioniranja humanog genoma potkopao je temelje genetičkog inženjerstva - Biologija, nekada opisna znanstvena disciplina sa zadatkom da promatra i opisuje svijet prirode, a ne da ga mijenja, danas to više nije. Danas je biologija, naoružana genetikom, zamijenila fiziku – djelatnu znanost prošlog stoljeća. Umjesto otkrivanja novih elemenata, fuzije i fisije atoma, subatomskih čestica, ova disciplina, prisvojivši Božju moć da stvara umjetne forme života, pokušava zavladati samim životom.

Za sve je dijelom kriv nobelovac Francis Crick autor “Centralne dogme u molekularnoj biologiji” koja kaže da je molekula DNA isključiv čimbenik nasljeđa. Ona tumači da je nasljedna jedinica (gen) linearni raspored nukleotida na lancu DNA, koji opet uvjetuje redoslijed aminokiselina pri sintezi lanca novonastale bjelančevine, a ova pak definira neko svojstvo organizma. Dakle, po Cricku, geni na molekuli DNA isključivi su čimbenici nasljeđa. Ako je tome tako, tada bi sekvencioniranjem ljudskog genoma mogli dobiti recept za dogradnju, popravak ili izgradnju novog života smatrao je još 1990. nobelovac James Watson, drugi sukrivac pored Francisa Cricka. Redoslijed tri milijarde nukleotida može se u digitalnom obliku pohraniti na jedan CD kompjutera  i svaki od nas mogao bi reći: “Evo ovdje je zapis ljudskog bića, ovdje sam ja.”

Prema Crickovoj “centralnoj dogmi” odnos broja gena i broja bjelančevina nekog organizma je 1:1. Dakle za tvorbu oko 250 tisuća bjelančevina ljudskog tijela, neophodno bi bilo oko 250 tisuća gena. Međutim, Craig Venter na čelu za njega osnovane kompanije Celera, koja je u razdoblju 1990-2001. radila na najskupljem (3 milijarda US$) i najbolje reklamiranom projektu – ‘projektu sekvencioniranja ljudskog genoma’, utvrdio je da se ljudski genom sastoji od samo oko 30 tisuća gena.[12,13,27] Nadalje, više od 95% humanog genoma je 'junk' DNA, koja prema današnjim saznanjima čovjeka nema nikakvu ulogu. Ili bolje rečeno: Čovjek za sada još ne poznaje njenu ulogu. Venter kaže: “Čovjek naprosto nema dovoljno gena, pa proizlazi da postavke genetičkog determinizma ne mogu biti ispravne. Prekrasnu raznolikost ljudske vrste ne određuje samo genetski kod. Naše okruženje je također bitno.”

Čitač CD-a humanog genoma vrlo bi lako mogao zamijeniti miša i čovjeka, jer 99% gena u miša i čovjeka je identično. Ako je broj gena u čovjeka suviše malen za kodiranje svih bjelančevina njegova tijela, kako da razjasni postojanje tako velike različitosti svojstava između čovjeka i miša. Znači da za konačni opis života treba nešto više od samog redoslijeda gena na molekuli DNA. Eric Lander, jedan od voditelja spomenutog projekta zaključuje: “Čovjek treba naučiti lekciju iz poniznosti.”

Kao jedno od mogućih objašnjenja ovog nerazmjera Venter navodi činjenicu da čak 4096 ljudskih gena može proizvoditi više od jedne bjelančevine.[26] Danas je poznato da npr. jedan gen iz stanice unutarnjeg uha može kodirati, ne jednu, već 576 različitih bjelančevina. (Zasada je rekorder jedan od gena vinske mušice koji može kodirati čak preko 38 tisuća takvih različitih proteinskih molekula.) Ove spoznaje u potpunosti ruše “centralnu dogmu” na kojoj se temelji ideja o genetičkom inženjerstvu.

Projekt sekvencioniranja humanog genoma koštao je mnogo a danas je beskoristan. Ne radi, a preskup je za održavanje. Njegova jedina jasna poruka je: Ovo nije formula života.

I dok je ‘agrikulturu’ zamijenio ‘agrobiznis’, a ‘znanost’ se treba pretvoriti u ‘znanstveno poduzetništvo’, ljudska pohlepa za brzim profitom govedo počinje hraniti mesnim brašnom i tako preživače pretvarati u mesoždere. Rezultat je porazan: epidemija bolesti kravljeg ludila. Molekule bjelančevine se međusobno ne razlikuju samo po redosljedu aminokiselina u lancu, kako to tumači “centralna dogma”, već i po prostornom oblikovanju klupka nastalog iz tog lanca. Na to je ukazala pojava uzročnika fatalne neurodegenerativne bolesti goveda nazvana ‘kravlje ludilo’ (BSE = Bovine spongioform encephalopathy). Još 1980. je dokazano da je uzročnik ove prionske bolesti prostorno-oblikovna promjena prionske bjelančevine mozga (PrP).[19] Normalna stanična bjelančevina (PrPC) promijenjena (preoblikovana) je u PrPSc – bjelančevinu istog redoslijeda aminokiselina u lancu, ali drugog prostornog oblika molekule. Pokazalo se da je upravo ta prostorna građa bitna za funkciju bjelančevine. Jednom pogrešno stvorena molekula PrPSc oblikuje svaki novonastali lanac bjelančevine PrPC u sebi sličnu trodimenzionalnu strukturu PrPSc. Tako preoblikovana molekula normalne bjelančevine postaje infektivna za druge, po redoslijedu aminokiselina identične molekule mozga. Lančana reakcija dovodi do naglog napredovanja bolesti s fatalnim završetkom. Ova infektivna čestica (prion = molekula bjelančevine) ne sadrži nukleinske kiseline (DNA ili RNA) i otporan je na danas standardne metode sterilizacije. 

Pripadnici “znanstvene civilizacije” pojednostavljenog – redukcionističkog pogleda na život, koji još uvijek svoje postavke temelje na obezvrijeđenoj “centralnoj dogmi”, u nedostatku sposobnosti da razmišljaju vlastitom glavom, smatraju da se ŽIVOT može slagati od elemenata kao od ‘lego kockica’. One druge pak znanstvenike, koji ne pristaju na takve postupke i koji zadivljeno, s poštovanjem, holistički promatraju život i prirodu oko sebe, koji upozoravaju na pogreške loše znanosti, svrstavaju u svijet “antiznanstvene civilizacije”. Kojim znanstvenicima vjerovati?

Istinski znanstvenici se često ograđuju od neutemeljenih uvjeravanja, jer dobro znaju da je znanstvena istina često samo približna i prolazna. Problem je nastao, ne zbog poštovanja koje zaslužuje znanje, već zbog isključivog autoriteta koje to znanje dobiva u političkom okruženju. Potpuno je jasno da znanost nije demokratska u političkom smislu. Kvaliteta znanstvene ideje nije mjerljiva brojem glasova koje može osigurati, pa čak ni unutar znanstvene zajednice. Vrijednost znanstvene ideje može biti procjenjivana samo strogim i provjerenim metodama znanstvenog vrednovanja. Nažalost, ovdje postoji opasnost od zlorabljenja baš onih autoriteta koji su te metode vrednovanja dali znanosti. 

2. Uski interes moćnog kapitala - koncentracija moći transnacionalnih korporacija

Iako se globalizacija pokušava definirati kao neminovan, tehnologijom pokretan proces, koji bi trebao poboljšati trgovačke i političke odnose među ljudima različitih zemalja, pokazalo se da globalizacija  proizvodi malo dobitnika i nebrojeno mnogo gubitnika.

Globalizacija nas odvodi natrag u feudalno doba, kada su moć i bogatstvo bili u rukama malobrojne bogate elite, ili još dalje u vrijeme rimske imperije. No sada, umjesto imperatora i rimskih legija, imamo Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) s pratećim agencijama - Međunarodnim monetarnim fondom (IMF), Svjetskom bankom (WB) i tehnološki izvanredno opremljenim US/NATO udarnim snagama. Nekada suverene nacije, svode se sada na konzumenta ‘kruha i igara’, te poslušnog sljedbenika imperijalnih naloga.

“Svijetom više ne upravljaju samo vlade država. I poslovni vođe sve značajnije određuju naš dnevni život, kulturu, socijalne prilike, sistem vrijednosti i znanstvena nastojanja,” tvrdi Mark Weisbrot, jedan od direktora Preamble Centra u Washingtonu.

Da bi lakše razumjeli njihovu moć pogledajmo neke statističke pokazatelje:
• Među 50 najmoćnijih ekonomskih sila svijeta, 14 je transnacionalnih korporacija.
• Trgovački lanac Wal-Mart spada među 20 ekonomski najmoćnijih sila - jači je npr. od Švedske.
• Ukupan trgovinski promet samo 200 najjačih korporacija iznosi gotovo trećinu (29%) svjetske ekonomske aktivnosti. Istovremeno te korporacije zapošljavaju samo 0,9% svjetske radne snage, dok se ukupni broj nezaposlenih u Svijetu penje na 180 milijuna.

Tijekom par proteklih godina postao je vidljiv kriminal visokoprofitnih korporacija. Prijevare i korupcija u službi su nezajažive pohlepe za profitom. Korporacije imaju snažan utjecaj na vlade pojedinih svjetskih velesila, a kad vlada služi interesu korporacije, a ne interesu građana, zlo se piše demokraciji i ljudskim pravima.

“Nekadašnji službenik Monsanta, a potom pravnik Agencije za hranu i lijekove (FDA) napisao je 1992. prijedlog zakonskih propisa o GM hrani u SAD. Po obavljenom poslu napustio je FDA i ponovo se vratio u Monsanto,” tvrdi Ben Lilliston iz Instituta za politiku poljoprivrede i trgovine (Institute for Agriculture and Trade Policy) iz Minnesote. “Ministarstvo za poljoprivredu SAD-a (USDA) puno je bivših službenika biotech korporacija – uključujući tajnicu (ministricu) USDA – Ann Veneman, koja je prije toga bila zaposlena u upravi korporacije Calgene, danas priključene Monsantu.”

Znajući sve ovo, postaje jasno da europsko odbijanje transgene hrane, u koliko se proširi i na druge zemlje, može bitno ugroziti američki izvoz. S druge pak strane, “pro-poor” liberalizacija trgovine koju predlaže Svjetska banka (WB) značila bi za EU smanjenje proizvodnje žitarica i uljarica na jednu trećinu današnje proizvodnje. Time bi se EU od izvoznika, pretvorila u uvoznika tih dobara.

Sada nam postaje sve jasnije da, kad su GM usjevi u pitanju, potpuno su nevažni znanstveni argumenti ‘pro’ ili ‘contra’. Trenutačno, svi su argumenti u službi borbe za ekonomski opstanak EU ili veći profit korporacija (SAD-a).

Kako korporacija probija put na nova tržišta

Multinacionalna korporacija Monsanto, koja kontrolira oko 80 % svjetskog tržišta GM sjemena, dobila je dozvolu za komercijalni uzgoj svog GM pamuka u Indoneziji mnogo brže no u ostalim azijskim zemljama. Međutim, krajem 2003. ministar poljoprivrede Indonezije izvješćuje da je korporacija Monsanto povukla svoj GM pamuk iz Indonezije. Za njom su ostala samo neostvarena obećanja i oštećeni farmeri.

Usprkos tome već početkom naredne 2004. godine Monsanto dobiva međunarodno poslovno priznanje kao 'Najbolja multinacionalna korporacija'. Tom se prilikom korporacija oglasila sa sloganom: «Poštenje je osnova našeg djelovanja. Ono uključuje: uljuđenost, dosljednost i hrabrost.»

Ne zadugo, jer već u siječnju 2005. godine puknuo je skandal.[31,32] Monsanto je zbog podmićivanja osuđen platiti kaznu od jedan i po milijuna US$. Presuda Američkog suda (Department of Justice and the Securities & Exchange Commision) donesena je, jer je korporacija, kako bi izbjegla dodatna ispitivanja GM pamuka, s većom svotom dolara podmitila indonezijskog višeg državnog službenika za zaštitu okoliša, te je time prekršila američki zakon o mitu. Pokazalo se da je to tek vrh sante leda kad je korupcija u pitanju.

Prema Financial Times-u, korporacija je također priznala da je u razdoblju 1997-2002. raznim državnim službenicima Indonezije dodijelila preko 700 tisuća US$ mita s namjerom da poboljša plasman svojih pesticida u Indoneziji. Ispostavilo se da je oko 140 indonezijskih državnih službenika, ili članova njihovih familija, primilo mito. Bili su to viši službenici Ministarstva zaštite okoliša, Ministarstva poljoprivrede te Nacionalnog odbora za planiranje i razvoj. Najveći pojedinačni iznos mita dat jednom višem službeniku Ministarstva poljoprivrede bio je gotovo 374 tisuće US$ za kupnju građevnog zemljišta i izgradnju kuće njegovoj supruzi.

Prema Jakarta Post-u (siječanj 2005.) među ostalima plaćeno je službeniku Nacionalne agencije za planiranje i razvoj gotovo 87 tisuća US$, te službenicima Ministarstva poljoprivrede oko 38 tisuća US$. Sjeme GM pamuka stiglo je na vojni aerodrom u Makassaru. Tu je, uz nadzor vojske, sjeme istovareno iz ruskog transportera Iljušin. Brojni 'zeleni' u akciji protesta pokušavali su zaustaviti konvoj kamiona sa GM sjemenom pamuka.

Pokazalo se uskoro da su poljoprivrednici koji su sijali GM sjeme prošli mnogo lošije od službenika ministarstva. Obećanja Monsanta o obilnoj žetvi i ostvarenoj ekonomskoj dobiti naprosto su se istopila. Već prve godine uzgoja došlo je do velikog podbačaja.  Zbog suše javio se jak napad insekata samo na GM-pamuku. Propalo je na tisuće hektara pamuka. Sveukupno 4.438 farmera nije moglo vratiti čak ni pozajmicu za kupnju sjemena.

Što se tiče neuspjeha GM pamuka u Indiji priča je gotovo identična. Vandana Shiva objavljuje imena i starosnu dob 179 indijskih seljaka koji su između 1997 i 2000. godine, nakon financijskog neuspjeha s GMO-pamukom, zbog zaduženosti počinili suicid.[25]

Monsantu ode 'poštenje', 'uljuđenost' i 'dosljednost' na bubanj, a ostala je jedino 'hrabrost' da i nadalje vara svijet oko sebe.

Jednom prilikom napisao sam da je multinacionalnoj korporaciji najlakše ući u neku zemlju preko kupljenog višeg državnog službenika ili utjecajnog znanstvenika. Eto pokazalo se da sam bio u pravu bar kad je Indonezija u pitanju. Volio bih da ne budem u pravu kada je u pitanju Hrvatska.

Procjena sigurnosti genetički izmijenjenih organizama i od njih dobivene hrane

Od brojnih, danas poznatih primjera navesti ću samo neke: Ann Clark sa Sveučilišta u Guelphu, Kanada, u ‘Toronto Staru’ (12. ožujka 2001.) piše: “U javnim sredstvima informiranja prestižni znanstveni analitičari naglašavaju odsustvo vjerodostojnog znanstvenog svjedočenja o procjeni sigurnosti GM hrane, kao i utjecaja GM usjeva na okoliš. Časopis ‘Science‘ (lipanj 2000.) izvješćuje da prema rezultatima pretrage baza podataka Medline i Toxline, samo osam recenziranih znanstvenih članaka obrađuje pitanja sigurnosti genetički izmijenjene hrane, a od toga samo su četiri pisana na temelju stvarnih hranidbenih pokusa, a da pritom niti jedan referirani tekst nije iz laboratorija komercijalnih korporacija.[7]

U časopisu ‘Nature’ objavljeni su rezultati sekvencioniranja genoma bakterije Escherichia coli soj O157:H7.[8] Ovaj soj  bakterije javio se u SAD-u 1982. godine u zaraženim hamburgerima. Od 1.387 gena utvrđenih u E. coli O157:H7, funkcija 338 gena je nepoznata, a pripada skupini koja je vjerojatno ostatak genoma faga (bakterijski virus). Taj soj bakterije E. coli izgleda da je horizontalnim prijenosom usvojio i određene toksične gene bakterije Shigalla, kao i plazmide s faktorima virulencije. Mae-Wan Ho u časopisu ‘Microbial Ecology in Health and Disease’ iznosi, da se sada kad su podaci sekvencioniranja E. coli dostupni javnosti, može postaviti ozbiljno pitanje: “Nije li pojava soja O157:H7 E. coli posljedica horizontalnog prijenosa gena uzrokovanog genetičkim inženjerstvom?”

Istovremeno, američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) smatra da između transgenih i prirodnih biljaka nema bitne razlike. “Mi smo uvjereni u sigurnost hrane koja je na tržištu,” izjašnjava se James Maryanski, u Agenciji zadužen za nadzor biotehnologije. Međutim, pitanja biotehnologije u SAD-u regulira osam različitih agencija prema 12 različitih zakona. Ti su zakoni stari 30, 40 pa i 50 godina, dakle iz vremena su kad još nije bilo genetičkog inženjerstva, pa Andrew Kimbrell - zastupnik udruge potrošača ‘Centar za sigurnost hrane’ kaže: “Slučaj StarLink kukuruza samo je upozorenje da federalni zakon o sigurnosti hrane ne regulira biotehnologiju efikasno, što opet nije u interesu ni potrošača niti industrije.” I dok Kimbrell traži označavanje hrane s transgenim sastojcima, kao što se to provodi u državama članicama EU, Maryanski tvrdi: “Postojeće američko zakonodavstvo ne daje nam pravo da, zato što potrošači žele takvu informaciju, naložimo provedbu označavanja hrane s GM sastojcima.”

Što može nastati horizontalnim prijenosom gena između različitih bakterijskih ili virusnih sojeva lijepo pokazuje slijedeći primjer: Još je 1994. Stemmer opisao tehniku brzog miješanja i rekombinacije DNA, kojom se, kako on to tvrdi, u laboratoriju mogu proizvesti rekombinantne bjelančevine poboljšanih karakteristika.[23] Tom tehnikom može se rekombinirati bilo koji gen/geni različitih vrsta, pa čak i čitavi bakterijski ili virusni genomi, a mogu se dodati i kraći odlomci sintetske DNA. Stemmer navodi da je tom tehnikom uspio proizvesti rekombinantni enzim 16 tisuća puta uvećane učinkovitosti (!). Ovu tehniku Stemmer naziva “oplemenjivanjem molekula”. Do tada primjenjivane tehnike kao na primjer lančana reakcija polimeraze (PCR) daleko su manje učinkovite.[24]

S ciljem komercijalizacije ove tehnologije Stemmer je osnovao tvrtku Maxigen Inc. U seriji publiciranih znanstvenih radova između 1998 i 2002. opisuje niz, ovom tehnikom dobivenih poboljšanih bjelančevina, kao i poboljšanih linija bakterija Streptomyces i Lactobacillus, te linija retroviralnih vektora. Pa je tako na primjer u pokusu s retroviralnim genomom, šest virusa leukemije miša (MLV) rekombinirano je u jednom krugu. Rezultat je bio pet milijuna repliciranih rekombinantnih virusa. Među njima bilo je i potpuno novih virusa koji su bili infektivni po stanice jajnika pokusne životinje - jednog hrčku sličnog kineskog glodavca, koje niti jedan od izvornih MLV nije mogao inficirati.

“Za sada, takvi pokusi izvode se samo u Maxigen Inc. i nekim s njom povezanim tvrtkama, no nema sumnje da je takav postupak opasan, jer upravo ovi pokusi pokazuju da je rekombinacija put za proizvodnju novih virusa i bakterija, od kojih neke mogu biti patogene, pa i letalne.” kaže Mae-Wan Ho.

Genetičari sada mogu u laboratoriju strahovito ubrzati evoluciju i stvoriti bakterije i viruse koji nikada nisu postojali na kugli zemaljskoj. Istovremeno, postojeći propisi o korištenju genetički modificiranih  mikroorganizama su neodgovarajući. Iz laboratorija se dozvoljava otpuštanje transgenog otpada (mrtvih bakterija i stanica s mnoštvom transgene DNA) u kojem su i žive bakterije za koje tvrtke, bez dovoljno sigurnosti, tvrde da su neopasne po zdravlje i okoliš. Izvođenje pokusa poput ovih navedenih bez zakonske regulative, samo po sebi dovoljna je opasnost, pa je u poredbi s njim, danas toliko naglašavani strah od bio-terorista naprosto zanemariv.

Istovremeno u SAD-u zbog trovanja hranom godišnje u bolnici završi oko 325 tisuća, a umire oko pet tisuća ljudi. Od toga 80% oboljenja prouzročeno je virusima ili drugim patogenima koje znanost danas nije u stanju niti identificirati. ‘New York Times’ (18. ožujka 2001.) iznosi da je, prema podacima Centra za kontrolu bolesti (CDC), hrana odgovorna za dvostruko veći broj oboljenja u SAD no što se to još nedavno smatralo. Uočljiva je vremenska podudarnost ovog podatka s početkom Stemmerovog oplemenjivanja molekula i uvođenja GM hrane u hranidbeni lanac Amerikanaca. Za sada nije uspostavljena nikakva veza između ovih pojava. Možda ona i ne postoji, ali tko zna kad ova sumnja nije niti znanstveno provjerena.

“Ako znanost postaje kraljica, tada je ovo čas za stvarnu republikansku revoluciju. Neodgovorna, neuračunljiva, diskreditirana znanost i opasna, beskorisna tehnologija često se podvaljuju društvu u ime progresa”. Misli Davida Dicksona i Mae-Wan Ho ovdje navodim jer smatram da su danas aktualne kao nikada do sada.
 
Udarci genetičkom inženjerstvu sve su teži

Premda se i u našem tisku s vremena na vrijeme pojavi koja kraća vijest koja veliča domete genetičkog inženjerstva, radi se o grčevitoj borbi da se na površini zadrži brod koji tone. Pogledajmo neke vijesti tijekom posljednjih godina:

Povećana uporaba pesticida u GM usjevima (27. listopada 2004.) – GM usjevi su prema obećanjima zagovornika genetičkog inženjerstva trebali zaštititi okoliš o zagađenja sintetskim pesticidima. Međutim, izvješće Charles Benbrook, donedavno izvršnog direktora Odjela za poljoprivredu Nacionalne akademije znanosti SAD-a, temeljeno na podacima praćenja stanja u SAD kroz devet godina, pokazuje da je zbog neučinkovitosti GM usjeva (smanjena otpornost na insekte) u SAD posljednjih šest godina jako uvećana potrošnja pesticida.[2]

BayerCropscience - jedna od velikih korporacija uključenih u stvaranje i plasman GM usjeva, zbog neuspjeha koji su se javili 2004. prekida sva istraživanja na području GMO u Indiji.[29] – iako Indija, druga zemlja po veličini s 80% poljoprivrednog stanovništva, predstavlja velik zalogaj za multinacionalne korporacije koje se bave plasmanom GM usjeva. Prije toga BayerCropscience je povukao s tržišta u Velikoj Britaniji krmni GM kukuruz Chardon LL[30] i prijave za dvije GM sorte uljane repice, te prekida komercijalizaciju uljane repice u Australiji. (1. studeni 2004.)

Moratorij na oslobađanje GMO u okoliš (22. studenog 2004.) - Članovi IUCN (International Union for Conservation of Nature and Natural Resources)  World Conservation Congress-a u Bankoku, izglasali su moratorij na otpuštanje GMO u okoliš, dok se ne dokaže bezopasnost GM usjeva po biološku različitost, ljudsko zdravlje i zdravlje domaćih životinja. Usprkos intenzivnom lobiranju pro-GMO orijentiranog biznisa, za moratorij se izjasnilo gotovo 70% nacija i nevladinih organizacija. Premda IUCN rezolucija nije zakonska obveza, ali države članice imaju moralnu obvezu da se pridržavaju usvojenih odluka.

Evo još jedne netočne tvrdnje na kojoj insistiraju pobornici GMO-a. Oni tvrde da je zdravstvena ispravnost hrane od GM usjeva vrlo pažljivo ispitana. Stvarnost je potpuno drugačija. Odobrenje GM usjeva daju tri američke institucije nadležne za poljoprivredu (USDA), hranu i lijekove (FDA) i okoliš (EPA). Premda je između 1987. i 2004. USDA zaprimila preko 11 tisuća molbi za registraciju GMO, dala dozvolu za preko 47 tisuća poljskih pokusa s GM usjevima, te temeljem njih registrirala preko 10 tisuća novih GM usjeva, a odbila samo 3,6% molbi, niti jedna od nadležnih institucija (USDA, EPA i FDA) nije dala zadovoljavajući odgovor na pitanja vezana uz ljudsko zdravlje, sigurnost okoliša, kao ni društvene i etičke posljedice ove tehnologije.[34] Usprkos tome FDA je svu hranu od GMO proglasila 'generalno sigurnom' (GRAS = Generally Regarded As Safe). Prema izjavi Dan Glickman-a, tadašnjeg sekretara USDA, niti jedna od nabrojenih agencija nema niti potrebna sredstva, niti potrebnu opremu za ispitivanja, pa se prihvaćaju rezultati koje podnose korporacije-prijavljivači.

A što kažu korporacije? Phill Angell, direktor odjela za komunikaciju korporacije Monsanto izjavio je za New York Times (25. listopada 1998.): “Nije na Monsantu da ispituje sigurnost hrane od GMO-a … Naš interes je prodati što je više moguće. Osiguravanje sigurnosti posao je FDA.” FDA pak u izjavi “Hrana dobivena od novih biljnih sorata” (Politika GMO-a u Federalnom registru vol. 57, br. 104 iz 1992.) tvrdi: “Za osiguranje zdravstvene ispravnosti hrane odgovoran je proizvođač.” Iz svega proizlazi, da o zdravstvenoj ispravnosti hrane od GMO nema pouzdanih, ni kad je metodika i trajanje ispitivanja u pitanju, prihvatljivih rezultata.

U provedenoj anketi: 30% od 500 ispitanih znanstvenika, zaposleni u vladinim ili privatnim istraživačkim institutima u Velikoj Britaniji tvrdi, da su bili zatraženi da promijene znanstveni zaključak nakon istraživanja. Zahtjev je došao od korporacije - sponzora istraživanja.[22]

Rasprave oko genetički izmijenjenih organizama i presađivanja organa pokazuju da javno prihvaćanje novih tehnologija manje ovisi o stvarnim argumentima znanosti, a više o pritisku moćnih aktera u raspravi (multinacionalne korporacije i vlada SAD), te tihom prihvaćanju i ozakonjenju podnesenih, nedovoljno znanstveno argumentiranih zakonskih akata, koje podupiru od spomenutih moćnika korumpirane utjecajne osobe u vladama država trećeg svijeta. Npr. zbog puštanja na tržište nedovoljno ispitane genetički izmijenjene hrane i prikrivanja negativnih ishoda pokusa, udruga američkih znanstvenika, aktivista i svećenika podnijela je 1999. tužbu protiv američke Agencije za hranu i lijekove (FDA). Preko četrdeset tisuća stranica dokumenata svjedoči da se FDA oglušila na upozorenja znanstvenika o opasnosti GM hrane, te u javnosti širila uvjerenje o općem konsenzusu znanstvenika o sigurnosti te hrane - tako svesrdno prihvaćenom i od nekih naših 'znanstvenika'.

Možemo li iz svega izvući neku pouku. Naravno da možemo: ako dođe do prodora GMO u Hrvatsku, taj će se prodor desiti kroz ministarstva i zavode nadležne za zaštitu okoliša i za poljoprivredu. Potrebno je već sada pribilježiti i dobro zapamtiti imena onih (vladinih službenika i znanstvenika) koji se ističu neargumentiranim zalaganjem za GMO.

Komitet za okoliš Europskog parlamenta lipnja 2003. izglasao je da sva ljudska i stočna hrana koja sadrži GM sastojke, kao i proizvodi životinja (meso, mlijeko, jaja) hranjenih GM hranom  moraju biti označeni, a dozvoljeni prag zagađenja standardne hrane s GM sastojcima spušta se sa jedan na pola posto. Da bi postala važeća, ovu odluku je morao prihvatiti EU Parlament. Europa je još od 1999. bila izložena pritisku SAD-a da prekine moratorium na GMO usjeve. U medijima  naši pro-biotech znanstvenici ovo tumače histerijom Europljana, a Ameriku nastoje prikazati kao naprednu zemlju koja uvažava postignuća znanosti. No pogledajmo činjenicama u oči: 8. lipnja 2003., američki građani proglašavaju “Nacionalni dan akcije” - aktivisti i potrošači širom Amerike zahtijevaju od upravitelja supermarketa da prestanu s prodajom hrane sa genetički modificiranim sastojcima.

Studija američkog Brookings instituta iz Washington DC. tvrdi: biotehnologija je rizičan poslovni poduhvat. Analizirajući kretanje biotech-industrije od 1970. u pedeset i jednoj metropoli SAD-a zaključuje da je za osnivanje novog uspješnog poduzetništva na području biotehnoligije potrebno veliko početno financijsko ulaganje, a prati ga nesigurnost razvoja proizvoda. Financijska ulaganja u izgradnju biotech centra za mnoge američke metropole su nedostižna, pa nije čudo da mnoge novoosnovane biotech kompanije propadaju, ili se spajaju s većim i snažnijim. Trošeći unaprijed ogromne iznose na istraživanja, većina tih kompanija tijekom nekoliko godina posluje s gubitkom. Studija kaže da je tipična biotech-firma u 1998. na istraživanja utrošila 8,4 milijuna US$, ostvarivši dohodak od samo 2,5 milijuna US$. Biotech-istraživanja koncentriraju se u samo par metropola koje imaju visok protok kapitala i blizinu izvora intelektualnih ljudskih resursa (sveučilišta i znanstveni instituti). Takve uvjete osigurava samo devet od pedesetak ispitivanih metropola. Boston i San Francisco su dvije najznačajnije, a porast aktivnosti bilježe još San Diego, Seattle i Raleigh-Durham. Npr.: Famozna Celera, kompanija koju je vodio Venter, ostvarila je u 10-godišnjem poslovnom razdoblju projekta “Sekvencioniranja humanog genoma” dvostruko veći gubitak od prihoda! Kolumnist David Ewing, piše u San Francisco Chronicle (2004.): “Od godišnje konferencije Biotech-industrije (San Francisco, 1994.) ova je industrija izgubila 57,7 milijardi US$. U proteklih 30 godina od njenog rođenja, samo je nekoliko kompanija poslovalo s dobiti, među njima dvije: AMAGEN  i GENETECH – obje na polju farmaceutike, a ne poljoprivrede.” Zbog postojećih gubitaka koji svake godine postaju još veći, danas je teško uvjeravati bilo koga da je to dobra poslovna investicija.

Obim neosjetljivosti i arogancije biotech-korporacija i američkih zvaničnih tijela najbolje ilustrira izjava Gilbert L. Ross-a, jednog od direktora American Council on Science and Health iz New York-a (Wall Street Journal, 1. ožujka 2002.): “Ne postoje stvarni dokazi o negativnom učinku GMO na okoliš, izuzev zagađenja hrane StarLink kukuruzom, koje se pak može usporediti sa “zagađenjem šljunka zrncima zlata”.  Kojeg li sarkazma! Sve su ovo primjeri veze loše znanosti i velikog biznisa, koja kao rezultat daje sve naglašeniju krizu sjevernoameričke poljoprivrede.

Britain's Co-Operative Bank bilježi rekordnu godišnju dobit zahvaljujući svom usmjerenju ka etičkim ulaganjima. Banka je prekinula poslovnu suradnju s biotech-kompanijama koje se bave genetskim modifikacijama ili kloniranjem. Odluka je donesena nakon konzultacije sa svojim mušterijama zabrinutim zbog: nekontroliranog otpuštanja GMO u okoliš, patentiranje živih-formi, negativnog učinka na zemlje u razvoju, kloniranja životinja i sl.
 

Znajući ovo, postavlja se pitanje trebaju li zemlje u razvoju poput Hrvatske, u strahu od tobože “znanstvenog zaostajanja” i onako malena financijska sredstva namijenjena znanosti,  ulagati u ovaj tip ekstremno skupih i nesigurnih istraživanja (npr. Radmanov “Institut za život” u Splitu), temeljenih na zastarjeloj i znanstveno neodrživoj 'centralnoj dogmi’ o funkciji gena? Ovdje se ne radi o zaostajanju u znanosti, kako to nastoje prikazati u medijima i na TV 'znanstveno sučeljeni istomišljenici', već o prioritetima. Postavlja se pitanje mogu li hrvatski vrhunski znanstvenici temeljem svojih intelektualnih sposobnostima (mislioci), a ne temeljem tehničkih sredstava (operateri) osigurati napredak svojoj domovini.

Trgovinski rat SAD i EU oko GMO

“Moj bi savjet bio da pažljivo razmisle prije no što pokrenu spor kod WTO-a, jer i WTO daje državama članicama pravo zaštite zdravlja i okoliša od moguće prijetnje koju predstavlja hrana od genetički izmijenjenih organizama. Nisam siguran dali su SAD spremne pod tim uvjetima pokrenuti trgovinski spor,” izjavio je u Barceloni pred par godina Pascal Lamy, povjerenik EU za trgovinu.

Međutim, ni ovo, niti ostala upozorenja nisu odvratila SAD od namjere pokretanja trgovinskog spora. Spor oko zabrane (moratorija) EU na korištenje novih genetički izmijenjenih organizama i njihovih proizvoda, pokrenut je 20. svibnja 2003. a nepravomoćna presuda u korist tužitelja donesena je početkom 2006. Time je započet proces koji bi se mogao pretvoriti u ozbiljan, dugotrajni trgovinski rat.

O čemu se zapravo radi? Još 1990., dakle šest godina prije početka komercijalne proizvodnje GM usjeva, EU je direktivom 90/220/EEC stvorila uvjete za odobravanje korištenja pojedinih GM usjeva na području država članica. Temeljem tog dokumenta na teritoriju EU odobrena je uporaba 18 GM usjeva, od toga dva korporacije Monsanto (GM soja i kukuruz MON 810), jedan Cibe-Geigy (kukuruz Bt-176), jedan AgrEvo (kukuruz T25) i tri Florigene (GM karanfili), a još 14 GMO čeka takvo odobrenje. Međutim, od 1998. tijekom narednog petogodišnjeg razdoblja nije izdana niti jedna dozvola. To je vremensko razdoblje tzv. moratorija zbog kojeg su na EU vršeni stalni pritisci od strane SAD-a. Ovaj je moratorij, kroz izgubljeni izvoz GM kukuruza, GM soje i GM uljane repice, materijalno oštetio najveće proizvođače transgenih usjeva: SAD, Kanadu i Argentinu. Procjenjuje se, da se samo za SAD visina ukupnih gubitaka, zbog novčanih potpora farmerima, izgubljenih tržišta, te reklamacije konvencionalnih proizvoda zagađenih s GMO, penje na oko 12 milijardi američkih dolara. Dakle, zemlje proizvođači transgenih usjeva itekako su zainteresirane da EU ukine petogodišnju zabranu uvoza.

Američki trgovinski predstavnik Robert Zoellick tvrdi: ”Mi samo želimo da potrošač pri odabiru hrane ima pravo na vlastitu odluku.” Postavlja se pitanje: Zašto je onda pokrenut spor pred WTO-om kad je EU u procesu donošenja novih zakonskih propisa, kojima se regulira oslobađanje GMO u okoliš (Direktiva 2001/18/EC), GM hrana i krmiva (Propis 1829/2003) te označavanje i praćenje GMO (Propis 1830/2003)? Donošenjem novih zakonskih propisa Vijeće ministara EU je još 22. srpnja 2003. formalno prekinulo petogodišnji moratorij na plasman GMO-a.

“Sustav zakonske regulacije odobravanja i korištenja GMO koji je primijenila EU dosljedno poštuje odredbe WTO-a: on je jasan, pregledan i nediskriminacijski,” tvrdi Pascal Lamy, novi generalni direktor WTO-a.

No SAD nisu time zadovoljne. EU je petogodišnji moratorij zamijenila zakonskim propisima o opsežnom, obaveznom označavanju hrane od GMO, kao i sistemom koji nalaže praćenje određenog GM proizvoda od polja do stola. SAD su svjesne da je u ovom sporu EU dobila prvu rundu, jer će ovakvo obavezno, detaljno obilježavanje imati isti učinak kao i moratorij. Kanada i SAD kao glavni izvoznici, praktički nisu u stanju zadovoljiti složene zahtjeve označavanja i praćenja porijekla GM sirovine. Pored toga oni su svjesni da europski potrošač, ako mu se pruži mogućnost izbora, nikada neće birati prehrambeni proizvod od GMO-a, da europski supermarketi neće skladištiti takvu robu, te da će europski prerađivači hrane izbjegavati GM sirovine. Isto bi se desilo i u Kanadi i SAD-u, kad bi označavanje hrane s GM sastojcima postalo obavezno, a Kanađani i Amerikanci dobili slobodu izbora. Statistike pokazuju da oko 92% Amerikanaca želi da hrana sa GM sastojcima bude jasno označena.

No SAD nisu odustale od tužbe, prvenstveno zbog strepnje da bi primjer EU mogao imati zarazni učinak. Amerikanci se opravdano boje da bi se ponašanje gladne Zambije, koja je čak odbila američki poklon hrane od GMO, mogao proširiti na velika tržišta hrane u Aziji i Latinskoj Americi.

Širenje GM usjeva i GM hrane po cijelome svijetu danas je toliko uhvatilo maha da ga se može i mora proglasiti  ”zločinom protiv čovječanstva”  tvrdi američki pisac i ekonomista W. Engdahl.[9]

Očekuje se, da će uskoro trideset i pet zemalja, uključujući i one velike poput Kine, Australije, Indije, Japana, Koreje, koje zajedno obuhvaćaju polovinu stanovništva globusa, prije puštanje na tržište tražiti obaveznu procjenu sigurnosti GMO. 

Novi standardi UN-a o hrani od GMO – pobjeda potrošača

Komisija Codex Alimentarius je agencija UN za standarde hrane. Sastaje se jednom u dvije godine. Na zasjedanju u Rimu, srpnja 2003. odobrila je tri standarda sigurnosti hrane od GMO. Standardi zastupaju osnovni princip da hrana od GMO mora biti jednako sigurna kao ona konvencionalna. Ovi standardi također prihvaćaju ‘praćenje proizvoda’ kao alat za procjenu i kontrolu moguće opasnosti od GMO. Standardi su plod trogodišnjeg rada. Doneseni su konsenzusom, a ne glasanjem. Smatra se da su standardi koje prihvati komisija Codeks Alimentarius temeljeni na znanosti, te stoga ne mogu biti osporeni od strane WTO-a.

Prema ocijeni Julian Edwardsa, generalnog direktora međunarodne organizacije Consumers International, koja obuhvaća preko 250 organizacija potrošača iz 110 zemalja, ovi standardi su golema pobjeda potrošača, znanosti i zdravog razuma. Oni bi trebali biti od velike pomoći pri rješavanju trgovinskog spora Amerike i Europe, jer čine pravnu osnovu, koja u okviru pravila WTO-a podupire novu strogu zakonsku regulativu GMO u EU.

Međutim, početkom 2006. za vrijeme trećeg sastanka potpisnica Protokola o biološkoj sigurnosti, Greenpeace i GeneWatch podnose izvješće o zagađivanju okoliša s GMO[37] koje obuhvaća:
- Zagađenje konvencionalnih usjeva s GMO namijenjenih proizvodnji lijekova.
- Uzgoj i distribuciju ilegalnog, na antibiotike otpornog sjemena GMO kukuruza.
- Protuzakonitu sjetvu krijumčarenog GMO sjemena
- Primjese nedozvoljenih GMO usjeva u hrani, uključujući stranu pomoć
- Nenamjerno miješanje različitog GMO sjemena, čak i u znanstvenim ispitivanjima.
- Prodaju mesa GMO svinja.

Izvješće obuhvaća 113 takvih slučajeva širom svijeta, uključujući 39 zemalja – dvostruko više no što je broj zemalja koje dozvoljavaju sjetvu GMO usjeva. Kako ne postoje službeni nacionalni, odnosno globalni registri GMO zagađenja, ovo izvješće bi moglo biti tek vrh ledenog brijega.
    

Kako Europu održati slobodnom od GMO-a?

Od 12. do 15. studenog 2003. u  Parizu je održan 2. Europski socijalni forum s oko 50 tisuća sudionika iz cijele Europe. Cilj foruma bio je diskutirati i predložiti alternativnu viziju svijeta zasnovanog na međunarodnoj suradnji, razvoju i socijalnoj pravdi. Jedna od održanih radionica bila je pod nazivom: “Kako Europu održati slobodnom od GMO?”

Sve je naglašenija težnja pojedinih europskih pokrajina da se proglase regijama ‘slobodnim od GMO’. Temeljem članka 19, Direktive 2001/18/EC, nedavno je organizirana mreža deset od GMO slobodnih europskih regija (Aquitanie, Basque County, Limousin, Marche, Salzburg, Schleswig-Holstein, Trace-Rodopi i Wales), koordinirana gornjom Austrijom i Tuscany.

Slična kampanja vodi se i u Belgiji. Federalna vlada, nadležna za zakonsku regulativu tog pitanja, obećala je da će poštovati volju lokalnih zajednica ukoliko one zatraže da budu GMO slobodne zone. U Francuskoj 15 nevladinih udruga traže da Francuska vlada organizira javnu debatu o GM prije no što se donese bilo kakva politička odluka nakon ukidanja moratorija na GMO.

Članice EU glasale protiv povlačenja moratorija na GMO (29. studeni 2004.) – Pritisak na Austriju, Njemačku, Luksemburg, Francusku i Grčku da povuku moratorij na GMO nije dobio većinu prilikom glasanja. Između 1997. i 2000. ove su zemlje zabranile sjetvu u EU dopuštenih GMO usjeva GMO kukuruza (Bt176, T25 i MON810) i uljane repice (Topas 19/2, Ms1xRf1).

Proglašavanje GMO slobodnih područja (22-23. siječnja 2005.) – Na Europskoj konferenciji u Berlinu, 200 delegata iz GMO slobodnih regija i 30 europskih država proglasilo je manifest kojim pozivaju europske institucije da zaštite konvencionalno i organsko sjeme od zagađenja s GMO. Trenutno 100 regija i 3500 subregija EU proglasilo se GMO slobodnim. Oni zahtijevaju  dopunu europskog zakona po pitanjima zaštite takvih područja.

Mađarska zabranila uzgoj GM kukuruza – od 20 siječnja 2005. u Mađarskoj nije dozvoljena sjetva sjemena GMO kukuruza MON810. Time je Mađarska postala prva istočnoeuropska država koja je zabranila sjetvu GMO kukuruza.

Velika Britanija traži veću zaštitu od GMO (8. ožujka 2005.) – Kao posljedica sve veće zabrinutosti glede uzgoja GM usjeva i stava javnosti da treba znati odakle dolazi hrana, Jugozapadna regionalna skupština UK prvo je regionalno tijelo u Velikoj Britaniji koje je zauzelo jasan negativni stav prema GMO usjevima i hrani.

Proglašenje GMO slobodnih regija u Italiji - Iako je krajem 2004. i vlada Italije odškrinula vrata i dopustila ulaz nekih GM usjeva, ipak je svakoj regiji ostavila mogućnost da vlastitim propisima regulira to područje. Pojedine regije, npr. Toskana, usvojile su strože propise. Zakonom “Alemmano GMO decree” usvojenim u talijanskom Donjem domu, vrlo su uspješno izigrani neki propisi EU. Talijani se nadaju da će i Senat potvrditi tu odluku.

Regije Europe imaju pravo da utvrde vlastiti način poljoprivredne proizvodnje, prometa i potrošnje hrane s ciljem zaštite svojeg okoliša, kulturne baštine, sjemena, ruralnog razvoja i ekonomske budućnosti. Sve ovo uključuje i pravo na odluku o korištenju GM biljaka i životinja u svom agrosistemu, te se uspostavlja mreža GMO slobodnih regija.[35]

Regija Alpe-Adria, koja obuhvaća dio Austrije, Slovenije i Italije usmjerava se ka ekološkoj poljoprivredi, koja nije moguća uz prisustvo GM usjeva. I ovdje se ustvari radi o formiranju GMO slobodne regije.

U Beču je travnja 2006. održana konferencija “Co-existence of geneticaly modified, conventional and organic crops – Freedom of choice”. O koegzistenciji svih triju tipova poljoprivrede i negiranje prava regija da se proglase GMO slobodnim govorila je visoke dužnosnice EC Mariann Fischer  Boel. Njeno je izlaganje naišlo je na snažno negodovanje prisutnih. Zamjenik predsjednika Odbora za poljoprivredu i ruralni razvitak Europskog parlamenta F.W. Graefe zu Baringdorf založio se za zaštitu potrošača, farmera i okoliša, te za stvaranje GMO slobodnih regija. Trenutno u zemljama EU proglašene su 172 GMO slobodne regije i taj se proces nastavlja Papa Benedict XVI, travnja 2006. prvi puta jasno i nedvosmisleno kritizira znanstveni 'napredak' na polju genetičke manipulacije, te nastupa protiv “modificiranja osnove pravopisa života stvorenog voljom Božjom, te sulude, riskantne i opasne avanture znanstvenika koji želi zauzeti Božje mjesto”.[10]

Što se događa u Hrvatskoj?

Zapanjujuća je upornost nekih hrvatskih znanstvenika u širenju netočnih informacija o GM usjevima. Njihove priče idu po istom klišeju koji bez argumenata koristi i Monsanto: “GM usjevi su rodniji, ukusniji, za okoliš i biološku raznolikost manje štetni. Oni će riješiti pitanje gladi u svijetu.” Sve su to bile puste želje genetičkih inženjera na početku ove GM avanture. Niti jedna od njih nije se do danas ostvarila, ostala je samo želja.

Tijek zbivanja u Hrvatskoj - Bez ikakvih mjera biološke sigurnosti, bez znanja nacionalnih istitucija nadležnih za zaštitu okoliša i zaštitu zdravlja, Pioneer i druge multinacionalne korporacije, uz pomoć hrvatskih znanstvenika započinju od 1997. do 1999. provoditi poljske pokuse s GM kukuruzom tolerantnim na totalni herbicid i otpornim prema insektima.[16]

Na znanstvenom skupu “Izazovi bioetike” (Cres, 4. rujna  1998.) usvojen je i Vladi RH i hrvatskoj javnosti upućen “Apel za etički i pravnu regulaciju primjene genetičkog inženjerstva u proizvodnji i distribuciji hrane”. Temeljem tog apela 27. studenog 1998. Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora osniva Bioetičko povjerenstvo za GMO, te donosi Zaključak o zabrani sjetve GM usjeva “pa i u pokusne svrhe”.[5] Pred početak turističke sezone, temeljem tog zaključka i uz podršku još pet Ministarstava, 15. lipnja 2001. Ministarstvo zaštite okoliša pokreće promidžbenu kampanju “Hrvatska – GMO free country”, a u proceduru donošenja upućen je Nacrt zakona o zabrani genetički modificiranih organizama i proizvoda.

Uslijedila je burna reakcija. Jill F. Byrnes, tajnik Političko ekonomskog odjela Američke ambasade u Zagrebu, 28. studenog 2001. upućuje Ministarstvu zaštite okoliša pismo pod naslovom: “United States Views on Croatian Interim Legislation on Geneticali Modified Organisms and Products”. U pismu se Vlada RH upozorava da ne donosi najavljeni zakon, jer će u protivnom Vlada SAD-a biti primorana poduzeti protumjere preko WTO-a. (Friends of the Earth International u izjavi za tisak 17. prosinca navode: “SAD i Argentina preko WTO-a nastoje spriječiti zabranu GMO u Boliviji, Siri Lanka i Hrvatskoj.”)

Pritisak se nastavlja: 10. siječnja 2002. Paul Spencer-MacGregor, ataše za poljoprivredu i Robert H. Curtis savjetnik za poljoprivredu pri Američkom veleposlanstvu u Beču pozivaju predstavnike javnih medija u Beč na press briefing o proizvodnji GMO hrane i pritom se služe moćnim argumentima: (kupljena) znanost i WTO.

Za prvog predsjednika Bioetičkog povjerenstva imanovan je ministar poljoprivredne(?), da bi ga već nakon druge sjednice zamijenila vatrena pobornica GMO-a - akademkinja Sibila Jelaska. Nakon nekoliko burnih sjednica i izražene podijeljenosti stavova članova povjerenstva, predsjednica prestaje sazivati sastanke te tako tijekom naredne tri godine tiho gasi Bioetičko povjerenstvo, a zbog takvog djelovanja nije pozvana na odgovornost.

Pri Republičkom zavodu za javno zdravstvo otvara se laboratorij za analizu GMO sastojaka u hrani, a na njegovo čelo postavlja Krunoslav Capak, vatreni zagovornik GMO-a. Ista osoba imenuje se za predsjednika Nacionalnog odbora za koordinaciju projekta “Razvitak okvira nacionalne biološke sigurnosti u R. Hrvatskoj”, projekta koji se provodi u suradnji s UNEP i GEF-om. Vlada R. Hrvatske 2003. osniva Povjerenstvo za GMO (17 članova) i dva Znanstvena odbora od po 7 i 9 članova – svi pretežno pro-GMO orjentacije.

Hrvatska je i nadalje pod pritiskom na što ukazuje i činjenica da je 20. svibnja 2005. Hrvatski sabor vrlo tiho, bez i jedne obavijesti u javnim medijima donio “Zakon o genetski modificiranim organizmima”. Iako nam zakon garantira označavanje hrane koja sadrži više od 0,9 % GM sastojaka, u našim trgovinama nema takvih oznaka. Znači li to da u našim trgovinama nema hrane s primjesama GMO. Teško za povjerovati ako znamo za vijest od 18. veljače, 2004. (GENET arhiva) koja kaže da je  Josip Milas, ravnatelj Zavod za javno zdravstvo u Osijeku, temeljem provedenih analiza hrane u Osječko-baranjskoj županiji izvijestio: 14 od ukupno analizirana 33 proizvoda sadrže nedeklarirane GMO sastojke. Nakon toga izvješća, zbog svoje revnosti ravnatelj je smijenjen! Običan građanin pita se: Tko je dao nalog za smjenu? Izgleda ipak da nepoštivanje vlastitih zakona kreće negdje iz 'vrha'. Pitam se: što bi se desilo kada bi privatna osoba zatražila analizu nekog artikla u laboratoriju van Hrvatske, pa potom na osnovu pozitivnog nalaza pokrenula ustavnu tužbu?

Rezultati ispitivanja javnog mnijenja objavljeni u Večernjem listu od 20. siječnja 2002. pokazuju da 80,7 posto Hrvata ne prihvaća GM usjeve, 10,9 posto ne znaju što je to, a samo 8,4 posto izjasnilo se za GMO. Hrvatska slijedi trendove EU u stvaranju GMO slobodnih regija. Danas u Hrvatskoj ima 13 proglašenih GMO slobodnih županija, a uskoro (možda već dok ovo čitate) biti će ih još i više. No volju naroda nitko ne poštuje. Nevjerojatno je kako se na mjesta koja će sutra u Hrvatskoj odlučivati o eventualnim dozvolama uzgoja GM usjeva ili uvoza GM hrane ubacuju pro-GMO orijentirani predstavnici struke ili znanosti. Primjer: Hrvatska agencija za hranu ili hrvatski predstavnici za pregovore s EU, područje - Genetski modificiranih organizama (okoliš, usjevi, nova hrana). U izvješću Saveza nevladinih udruga za održiv razvoj (ANPED) o stanju GMO u tranzicijskim zemljama uz podnaslov “Lisica čuva kokošinjac” stoji: “U Poljskoj, Bugarskoj i Hrvatskoj zakonski nadzor sjetve i korištenja GMO preuzeli su oni isti znanstvenici koji provode pokuse genetičkog inženjerstva.” Dovoljno je ‘kupiti’ jednog utjecajnog političara ili nekoliko uglednih znanstvenika, pa da put ulasku GMO u neku od manjih zemalja bude manje više slobodan.

Literatura:

1. Benbrook, C. 1999.  Evidence of the Magnitude and Consequences of the Roundup Ready Soybean
       Yield Drag from University-Based Varietal Trials in 1998. Ag BioTech InfoNet Technical Paper No. 1,
       13 July. <http://www.mindfully.org/GE/RRS-Yield-Drag.htm>

2. Benbrook C.M. 2004. Genetically engineered crops and pesticide use in the United States: The first nine years. Technical paper No. 7. <http://www.biotech-info.net/Full_version_first_nine.pdf>

3. Branden, N.P. 2002. Pismo Davidu Kendra USDA, August 18.

4. Crick, F. 1970. Central dogma of molecular biology. Nature, vol. 227:561-563.

5. Čović, A. 2005. Bioethik unter den Bedingungen des Postkommunismus – Fallbeispiel Kroatien. In: Bioethik und kulturelle Pluralität. Die südosteuropäische Perspektive, Academia Verlag, Sankt Augustin, p. 148-172.       

6. Davis, Ellen F. 2002. The Bible and our topsoil. Prairie Writers Circle, November 8. 
       <http://www.landinstitute.org/vnews/display.v/ART/2002/11/08/3dcc3bc4bab40>

7. Domingo, J.L. 2000. Health risks of GM foods – Many options but few data. Science, vol. 288(5472):1748-1749.

8. Eisen, J.A. 2001. Gastrogenomics. Nature, vol. 409(6819):463-466.

9. Engdahl, W.F. 2005. Sjeme uništenja - geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo. Detecta, Zagreb, Hrvatska, p. 306.

10. Gledhill, R. 2006. Pope condems geneticists 'who play at being God'. The Times, April 14.

11. Hillel, D.J. 1991. Outh of the Earth: Civilization and the life of the soil. Free Press, New York. NY, USA.

12. Ho, M.W. 1999. Genetic Engineering Dream or Nightmare? Turning the Tide on the Brave New World of Bad Science and Big Business, Gateway, Gill & Macmillan, Dublin.

13. Ho, M-V. 2001. The Human Genome Map, the Death of Genetic Determinism and Beyond. ISIS Report - 14 Feb. <http://www.ratical.org/co-globalize/MaeWanHo/HumanGmap.html>

14. Jošt, M. i T.S.Cox. 2003. Intelektualni izazov tehnologije samouništenja – Intellectual challenge of self-
       destruction technology. Ogranak Matice hrvatske Križevci, Hrvatska, p. 308.

15. Jošt, M. 2003. Tlo i vode – temeljne hrvatske nacionalne vrijednosti. U: (Z. Radić, ur.) Zbornik I kongresa o nacionalnim vrijednostima: Nacionalne vrijednosti u gospodarskom razvoju, Matica hrvatska, p.p.198-204.

16. Kruszewska, I. 2000. Pioneer’s Genetically Engineered Maize in Croatia: The Need for a Strong  National Biosafety Law. A report prepared for Green Action Croatia and ANPED, The Northern Alliance for Sustainability, ANPED and Green action, January

17. Lim Li Ching and J. Matthews. 2001. GM Crops Have Failed. ISIS, 15 December.
       <http://www.mindfully.org/GE/GE3/GM-Crops-Have-Failed.htm

18. Paul Helena and R. Steinbrecher. 2003. Hungry corporations – Transnational biotech companies colonise the food chain. Zed Books, London & New York, p. 242.

19. Prusiner, S.B. 1998. Prions. Proc. National Academy of Sci. USA, vol.95(23):13363-13383.  

20. Samobor, Vesna. 2005. Utjecaj intenziteta napada bolesti na pekarsku kakvoću pšenice (Triricum aestivum sap. vulgare). Doktorska disertacija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatska, p. 108.

21. Scully, M. G. 2000. The destructive nature of our bountiful harvests, The Chronicle of Higher Education, February 18.<http://www.landinstitute.org/vnews/display.v/ART/2000/02/18/3a92ee2d9>

22. Smith, J.M. 2005. Sjeme obmane – Razotkrivanje korporacijskih i vladinih laži o sigurnosti genetski modificirane hrane koju jedete. (Orig.: Seeds of deception, 2003.). Biovega, Zagreb, p. 308.

23. Stemmer, W.P.C. 1994. DNA shuffling by random fragmentation and reassembly: in vitro recombination for molecular evolution. Proc. Natl. Acad. Sci. USA, 91:10747-51.

24. Stemmer, W.P.C. and  B. Holland. 2003. Survival of the fittest molecule. American Scientist, vol. 91:526-533.

25. Vandana Shiva, A.H. Jafri, A. Emani and M. Pande. 2002. Seeds of suicide: The ecological and human costs of globalisation of agriculture. Res. Fund. for Sci., Tech. and Ecol. (Second eddition) p. 151.

26. Venter, J.C. at al. 2001. The sequence of the human genome. Science, vol. 292(5523):1838.

27. Wade, N. 2001. Analysis of human genome discovers far fewer genes, The New York Times, Feb. 12. 

28. Xue, D. 2002. A summary of research on the environmental impact of Bt cotton in China. Greenpeace, p. 26. <http://www.botanischergarten.ch/debate/XUEdayuan.pdf>  

29. …………… 2004. Bayer stops GE research in India. Third World Network Biosafety Information Service, 19 November. <http://www.twnside.org.sg>

30. …………...  2004.  BayerCropscience withdraws GM forage maiz. Third World Network Biosafety Information Service, 1 April. <http://www.twnside.org.sg>

31. ……………..  2005. The US agrochemical giant Monsanto has agreed to pay a $1.5 m fine for bribing an Indonesian official. BBC News, 7 Jan.

32. ………….....  2005. Monsanto bribery charges in Indonesia. DoJ and USSEC, Third World Network, Malasya 27 Jan.

33. ………...…  2005. Charter of the regions and local authorities of Europe on the subject of coexistence of
       genetically modified crops with traditional and organic farming Florence, 4 Feb.
       < http://www.cor.eu.int/document/Highlight/Charter_of_Regions_Feb_05.pdf >

34. ….………..  2005. Raising Risk: Field Testing of Genetically Engineered Crops in the United States
       TexPIRG Education Fund, April. <http://www.texpirg.org/TX.asp?id2=16715&id3=TX&>

35. ……………  2005. Berlin Manifesto for GMO-free regions and biodiversiti in Europe.
<http://www.freeireland.org/resources/dokuments/berlin/berlin_manifesto-23-01-2005.pdf> 

36. ……….… 2005. Zakon o genetski modificiranim organizmima. Narodne novine, 70/2005, 27. svibnja.

37. ………….  2006. First report on GE contamination worldwide. Third World Network Biosafety Information Service, 13 March . <http://www.twnside.org.sg>